Primati HTML?

Naslovnica ~ O nama ~ Povijest
HSS-SMZ Povijest stranke
Povijest PDF Ispis E-mail
Uvod

"Predragi moj sinovče!
 ...Vidiš da nam tužni hrvatski puk najviše treba poštene i umne gospode . Ti si iz tog puka izašao i vratit ćeš se unj da mu doneseš otrov gradske pokvarenosti i bič gospodske samovolje ili blagoslov zdrave naobrazbe i srce pristupno jauku njegovu. Što kaniš izabrati ?"

Političke prilike do osnivanja HSS-a

Stjepan RadićKrajem 19. stoljeća Hrvatska je teritorijalno razjedinjena. Sporazumom između Austrije i Mađarske, Habsburška monarhija podijeljena je Nagodbom (1867.) na dvije polovice: austrijsku i ugarsku. Tom podjelom Hrvatska je pripala ugarskom dijelu. Formalno je, što se Hrvatske i Mađarske tiče, to uređeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom godinu dana kasnije tj. godine 1868. Iako se Nagodbom utvrđuje da "Kraljevina Ugarska sjedinjena s Erdeljem i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu.......", Dalmacija kao i Istra ostale su u austrijskoj polovini. Isto tako izvan područja Hrvatske ostalo je Međimurje, dok su neki otoci pripali Istri (Krk, Cres, Lošinj), a ostali Dalmaciji. Hrvatska i Slavonija upravno su bile podijeljene na osam županija: zagrebačku, varaždinsku, virovitičku, bjelovarsko-križevačku, požešku, srijemsku (do Zemuna), modruško-riječku i ličko-krbavsku.

Ne ulazeći za sada pobliže u odnose koji su nastali Hrvatsko-ugarskom nagodbom, potrebno je ipak istaknuti, kao posebno nepovoljno za Hrvatsku, podjelu državnih prihoda. Prema Nagodbi Hrvatskoj je od njezinih poreznih prihoda pripadao iznos od 2,200.000 forinti i taj odnos nije se mogao mijenjati daljnjih deset godina. Ipak, revizijom Nagodbe 1873., ta sramotna odredba je preinačena, tako da je Hrvatska dobila za svoje autonomne potrebe 45 posto iznosa od državnih prihoda ubranih u Hrvatskoj, što je i dalje za Hrvatsku bilo nepovoljno. Krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj i Slavoniji 90 posto pučanstva čine seljaci, a tek 10 posto stanovništva se bavi obrtništvom, trgovinom ili živi od činovničkih zanimanja. Utjecaj seljaštva kao pretežnog dijela naroda na politički život, a time i na gospodarski bio je zanemariv. Tako je od 2,214.304 stanovnika Hrvatske i Slavonije 1906. godine, samo njih 48.381 (1,88 posto) imalo biračko pravo; od toga čak 30.000 činovnika. Stanje u Dalmaciji nije bilo nimalo bolje. Gospodarske prilike na selu bile su više nego teške. Struktura zemljišnog posjeda je nepovoljna. Preteže mali posjed do 20 jutara (90 posto), od čega polovinu čine posjedi od 1 do 5 jutara.

Raspad kućnih zadruga, glad za zemljom, niske cijene poljoprivrednih proizvoda i rast poreza, s jedne strane, i s druge strane skupi industrijski proizvodi, dovode do sve većeg osiromašenja sela i njegovog socijalnog raslojavanja i što je možda najgore do velikog iseljavanja u prekomorske zemlje. Od 1890. pa do početka Prvog svjetskog rata, iz Hrvatske i Dalmacije iselilo se u prekomorske zemlje oko pola milijuna Hrvata.

Stjepan Radić 1902. u knjižici pod naslovom "Najjača stranka u Hrvatskoj", objavljene u Rijeci, najavljujući potrebu osnivanja seljačke stranke, piše slijedeće: "Na toj zastavi ispišimo jasan i odlučan program što veće i što šire državne samostalnosti sadašnje Hrvatske (Hrvatske, Slavonije, Dalmacije), ali ne zaboravimo taj program ispuniti željama i potrebama seljaka, obrtnika i radnika, jer ovaj naš novi nacionalizam mora biti jednako politički i socijalan."

U svojoj knjizi "Stjepan Radić u kraljevini SHS", Ivan Mužić ispravno zaključuje: "Takva shvaćanja značila su raskid s dosadašnjom hrvatskom politikom. Starčević je unio hrvatsku državnu ideju u inteligenciju i građanstvo, ali nije u seljaštvo. Radić se zbog toga razočarao u Starčeviću i tada preuzimlje na sebe buđenje širokih slojeva puka."

Vratimo se za trenutak na političke prilike u Hrvatskoj neposredno prije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., kojom su hrvatski interesi žrtvovani sređivanju političkih odnosa između Austrije i Mađarske. Hrvatski Sabor raspušten je 25. svibnja 1868., a ban Šokčević podnosi ostavku. Za namjesnika banske časti imenovan je barun Levin Rauch i oktroiran ( nametnut kraljevim ukazom ) novi izborni red, kojim je povećan broj sabornika virilista ( nebirani sabornici - velikaši ), a broj biranih zastupnika ograničen na 66. Na provedenim izborima u Sabor je izabrano 52 zastupnika unionista, dok je opozicija dobila samo 14 zastupničkih mandata. Na ovaj način otvoren je put za nesmetano sklapanje Nagodbe s Mađarima. Nasuprot Unionističke stranke, promađarski i nagodbenjački orijentirane, stoji Narodna stranka, koja će nakon sklapanja Nagodbe povesti oštru političku borbu protiv unionista i Nagodbe zahtijevajući državnu i nacionalnu samostalnost Hrvatske.

Takva politika dovest će narodnjake do izbornih pobjeda 1871. i 1872. Međutim, zadobivši u Saboru većinu narodnjaci će prihvatiti Nagodbu iz 1868., uspjevši je neznatno revidirati 1873.. (revizija financijske odredbe), te započeti s provođenjem nagodbenjačke promađarske politike. Zbog takve politike narod ih je pogrdno zvao "mađaronima".

Zbog sluganske politike narodnjaka u rujnu 1880. Mato Mrazović s 22 zastupnika istupa iz Narodne stranke i osniva Neodvisnu narodnu stranku. Ova stranka vodi umjerenu oporbenjačku politiku, tražeći na temelju Nagodbe cjelovitost Hrvatske i njezin povoljniji financijski položaj. Po svojem stranačkom glasilu "Obzor", prozvani su "obzorašima". Stranka prava vođena od dr. Ante Starčevića, jedina je dosljedna oporbena hrvatska politička stranka druge polovine 19. stoljeća. Pod načelom "Ni pod Beč, ni pod Peštu", privlačila je svojom politikom široke slojeve hrvatskog naroda, osobito građanskog sloja i inteligencije, sve do Starčevićeve smrti u veljači 1896. Kršeći skromnu autonomiju Hrvatske utvrđenu Nagodbom, velikodržavna mađarska politika nastoji tu autonomiju što više ograničiti.

Poznat je slučaj iz 1883. s postavljanjem grbova na financijskim zgradama u Zagrebu i drugdje, s hrvatskim i mađarskim natpisima, iako je Nagodbom utvrđeno da je na hrvatskom teritoriju službeni jezik samo hrvatski. Povodom toga izbile su diljem Hrvatske brojne demonstracije na kojima su demonstranti takve grbove nasilno uklanjali. Tadašnji hrvatski ban Pejačević, takve grbove nije htio vratiti na zgrade već je podnio ostavku. Na njegovo mjesto imenovan je komesar general Ramberg, koji je dvojezične grbove prvo vratio, da bi ih naknadno zamijenio s grbovima bez ikakvog natpisa, što je ostalo sve do sloma Austro-ugarske monarhije 1918. General Ramberg obnašao je komesarsku dužnost oko pola godine, da bi na mjesto hrvatskog bana bio 1883. imenovan grof Dragutin Khuen Hedervary, koji će Hrvatskom apsolutistički upravljati 20 godine sve do 1903. godine.

Apsolutističku vladavinu bana Khuena hrvatski je narod doživljavao kao nasilje i produženu ruku mađarskog političkog ekspanzionizma i velikog kapitala s ciljem da se Hrvatska politički umrtvi, gospodarski podredi i pretvori u običnu mađarsku pokrajinu. Želeći ostvariti postavljene ciljeve ban Khuen nije birao sredstva; nepoštivanje odredbi Hrvatsko-ugarske nagodbe, izborne manipulacije, političke intrige, progoni političkih protivnika, činili su temelj dugotrajnosti i "uspješnosti" njegove vladavine nad Hrvatskom. Tako je 1888. donesen zakon o novom izbornom redu. Njime je snižen broj izbornih kotara na 90, a pravo glasa imale su samo osobe koje su plaćale najmanje 25 forinti izravnog poreza, a bez ispunjenja toga uvjeta svi činovnici, od državnih do općinskih podvornika , pandura i pisara dnevničara. Broj virilista (nebiranih sabornika-velikaša) utvrđen je na 45. Temeljem takvog izbornog zakona 98 posto hrvatskoga naroda bilo je isključeno iz političkog života , a bitni utjecaj na oblikovanje hrvatske politike imao je tanki sloj inteligencije i činovništva, koji uz časne iznimke, zanemaruje rješavanje bitnih životnih problema naroda brinuvši se najčešće za svoje materijalne interese.U takvim prilikama odrastali su Antun i Stjepan Radić, Vladko Maček i mnogi drugi budući prvaci Hrvatske seljačke stranke. Antun i Stjepan Radić kao seljačka djeca, dijelili su neposredno sudbinu većine hrvatskoga naroda i zato su njegove potrebe i želje osjećali kao svoje. Sazrijevavši politički shvatili su da bez ulaska seljaka na hrvatsku političku pozornicu, hrvatski narod neće moći ostvariti političku slobodu ni socijalnu pravicu.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. kneževina Srbija postala je neovisna država, a Austro-ugarska dobila pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine. Pojava neovisne srpske države i okupacija Bosne i Hercegovine bitno će utjecati na buduće političke odnose na jugoistoku Europe, a posebno na odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji. Srpski političari koji su do tada djelovali unutar hrvatskih političkih stranaka, počinju s osnivanjem srpskih političkih stranaka. Tako je u Hrvatskoj 1881. osnovana Srpska samostalna stranka, koja za Khuenove vladavine provodi antihrvatsku šovinističku politiku. U Zagrebu ova stranka tiska glasilo "Srbobran".

U Dalmaciji, istupanjem srpskih zastupnika iz Narodne stranke, odbacivši njezinu protuautonomašku politiku za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, osnovana je 1880. Srpska narodna stranka. Unatoč toga hrvatski narodnjaci u Dalmaciji osvajaju 1882.. splitsku općinu, a od 1883. hrvatski jezik postaje službeni jezik u Dalmatinskom saboru dok je u urede i škole u Dalmaciji hrvatski jezik uveden tek 1912. U Hrvatskoj, Khuen je uspio potpuno podrediti svojim političkim potrebama Narodnu stranku, dok Neodvisnu narodnu stranku i poglavito Stranku prava žestoko progoni. Međutim, u Stranci prava dolazi 1895. do rascjepa. Tada već teško bolestan Ante Starčević, umire 28. veljače 1896. Rascjepom Stranke prava nastaju dvije pravaške stranke: Folnegovićeva Stranka prava, po svojim novinama "Hrvatska domovina" nazvani "domovinaši" i Frankova Čista stranka prava, nazvani po osnivaču "frankovci". (Fran Folnegović, 1848. - 1903., publicist i političar; Josip Frank, 1844. - 1911., političar i odvjetnik).

Te, 1895.. kralj Franjo Josip I dolazi u Zagreb na svečano otvorenje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Hrvatski sveučilištarci predvođeni studentom prava Stjepanom Radićem u znak protesta protiv velikomađarske politike bana Khuena, demonstrativno spaljuju 16. listopada na Trgu bana Jelačića mađarsku zastavu. Tim povodom S. Radiću zabranjen je studij na svim sveučilištima u Austro-Ugarskoj, što će ga dovesti 1897. u Pariz i do studija na Slobodnoj školi političkih znanosti, na kojoj će 1899. diplomirati s izvrsnim uspjehom, obranivši diplomsku radnju na temu "Suvremena Hrvatska i Južni slaveni". Ostali studenti sudionici protesta, isključeni su s zagrebačkog Sveučilišta, nastavit će studije u Beču i Pragu. Dio njih ući će po završetku studija u politiku i osnovati krajem prosinca 1904. Pučku naprednu stranku.

Tijekom 1897. dolazi do suradnje između Folnegovićeve Stranke prava (domovinaša) i Neodvisne narodne stranke (obzoraša), koja je rezultirala sporazumom o izbornoj koaliciji pod imenom "Koalirana opozicija" i formiranjem zajedničkog zastupničkog kluba u Saboru. Na njihov poziv i ponudu da preuzme dužnost tajnika saborskog kluba, Stjepan Radić se vraća 1902. u Zagreb. Preuzevši dužnost tajnika saborskog kluba "Koalirane opozicije", razvija veliku aktivnost oko oblikovanja stranačkih organizacija spomenutih stranaka na način do tada nepoznat u radu hrvatskih političkih stranaka. Međutim, kada im je predložio da u svoj naziv uzmu i pridjev "seljačka", nisu to htjeli prihvatiti, već su 1903. godine osnovali novu stranku pod nazivom Hrvatska stranka prava.

Stjepan Radić duboko razočaran ovakvom "gospodskom" stranačkom politikom u ožujku 1903. istupa iz Hrvatske stranke prava, a zajedno s njim i dr. Ante Radić i još nekoliko budućih osnivača seljačke stranke. U ožujku 1903. izbijaju veliki nemiri protiv Khuenova režima u Zagrebu, Podravini i Hrvatskom primorju, zbog isticanja mađarskog natpisa na zgradi Željezničkog prometnog ravnateljstva u Zagrebu. 11. travnja dolazi i do krvavog sukoba seljaka i vojske u Zaprešiću, kada su seljaci sa zgrade željezničke postaje skinuli mađarsku zastavu. Povodom ovog događaja dolazi do demonstracija u Zagrebu, Varaždinu, Križevcima, Senju, Karlovcu, Samoboru, te po selima Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, Hrvatskog zagorja, te oko Križevaca i Bjelovara, poprimivši razmjere narodnog pokreta protiv omraženog režima i njegovog nositelja bana Khuena. Protiv naroda je pokrenuta vojska, pune se zatvori, a u pojedinim područjima uvodi se i prijeki sud. Khuen konačno nakon dvadesetogodišnje vladavine odlazi, a na njegovo mjesto imenovan je banom 4. srpnja 1903. grof Teodor Pejačević, sin bana Ladislava Pejačevića, koji 1883. nije htio vratiti dvojezične grbove na financijske zgrade u Zagrebu.

Ni nakon Khuenova odlaska stanje u narodu se nije potpuno smirilo. Tako je 18. kolovoza 1903. u Zaprešiću izbio drugi krvavi sukob između naroda i oružnika. Došlo je vrijeme da se narod, čiju su većinu činili seljaci, politički organizira na novi način i kao nova politička snaga na početku 20. stoljeća postavi svoje zahtjeve i odredi ciljeve.

Idejni temelji za osnivanje seljačke stranke položeni su prije njezinog formalnog osnivanja. Pri tome je nezaobilazno djelovanje i doprinos dr. Antuna Radića (11.06.1868. - 11.02.1919.), tri godine starijeg Stjepanovog brata.

Dr. Antun Radić 1898. objavljuje raspravu "Spis za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu". O tom dijelu Josip Horvat u knjzi "Kultura Hrvata kroz 1000 godina" piše:

"Taj spis u ruhu znanstvene rasprave odlučan je zaokret za cijeli život hrvatskog naroda, dovevši njegov razvitak pred sasvim nove vidike. Otkriveno je jednim mahom gdje je narod i gdje su njegove vječne stvaralačke snage, prave tradicije i pravi ciljevi. Otkriven je svijet koji je sakrilo nasljedovanje europskih uzora, sve ono što čini vjekovan sadržaj hrvatstva: shvaćanje etike, prava, društvenosti, umjetnosti".

Drugi veliki doprinos Antuna, je izdavanje polumjesečnih novina "Dom - list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk" (1899. - 1904.), kojeg su zbog malog formata zvali "domić", a izlazio je u nekoliko stotina primjeraka. Prvi broj "DOM-a" izišao je 15. prosinca 1899. Ipak, "domić" je svojim sadržajem, a osobito poticanjem na razmišljanje o stvarima o kojima je u njemu pisano na jednostavan i svakom razumljiv način, imao neprocjenjivu ulogu u pripremama za osnivanje seljačke stranke. Posebnost "DOM-a" bila je i stalna rubrika "Glasovi iz naroda", koja se je popunjavala dopisima čitatelja pretplatnika. Međutim, "DOM" je išao od ruke do ruke, tako da je broj čitatelja bio mnogostruko veći od broja pretplatnika.

1898.

ANTUN RADIĆ (11.6.1868. – 11.2.1919.), objavljuje znanstvenu raspravu "Spis za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu"

1899.

Antun Radić započinje s izdavanjem polumjesečnika '' DOM – list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk'', koji će izlaziti do kraja 1904.